For my daughter Pt1.
undefinedNe znam što da napišem i kako započnem, neide mi više to tako dobro kako je znalo ići. Ne znam ni šta da ti kažem uvezi tvojih problema jer dobro i predobro znam svaki atom tog osjećaja što ga nosiš u sebi. Prije par godina, znala bih sve - znala bih sve reči jer tada sam to bila ja. Sada, nakon 5 godina, i dalje se tražim. Tražim svoju svrhu konačnu i svoje mjesto u ovome svijetu. Nije lako, niti će biti to ti mogu reči s sigurnošću. Bit će pakleno teško jer samo ti znaš kako grozno je sada. Ali, može se napraviti nešto - može se maknuti od svega, zatvoriti oči i uši i ne slušati nikog i ništa. Samo ti, na par dana. I disati. Slušati muziku jer dobro znam koliko te gore drži. A onda, nakon par dana jednostavno ustati odlučno i otići u svijet. Pridružiti se i imati karakter - biti čvrsta u svemu i ako treba, a znam da treba, pokazati zube onima za koje osjećaš da moraš. Jer osjećaj ne vara, ne taj koji osjećaš. Ostali, pruži im šansu. Razgovaraj, komuniciraj ali nemoj da te omete njihov život - društven život, navodno. Svako je biće na kraju dana samo sa svojim mislima i tu smo isti - grozno je svima, vjeruj. A još je groznije onima koji imaju previše ljudi oko sebe i ne stignu se posvetiti nijednom jer to nije u ljudskoj moći. Posvetiti se dvijema osobama maksimalno i sebi. Jer sama sebi trebaš, da bi trebala drugima. To je to. Ostalo, nemoj.. preporučam nemoj se obazirati previše, nemoj previše ljudi si nakopavati. Nećeš stići, ko što ni ja nisam stigla i tako ostala bez najboljih prijateljica iz djetinjstva - razišle smo se. Svaka na svoju stranu i 13 godina prijateljstva je ošlo u zrak - iako su ostale prelijepe uspomene. No, po jednoj strani, tako je moralo biti jer sada znam šta se smije a šta ne. Njih nisam vratila, jedna se danas udaje.. Nisam ih čula godinama i žao mi je. Ali ja sam kriva, ignorirala sam ih jer nove ljude nisam htijela pustit od sebe jer je to bio novi početak. A ti novi ljudi - zajebali su me, odjebali, ja njih i svakako.. Bilo je svašta. Neki, oni pravi zadržali su se do danas ali tada to nisam mogla znati i bilo je mučno. Bilo je svakakvo i ja sam izgubila više od polovicu svojih tinejđerskih dana samo s ljudima, frustracijama pa i psihijatru jer sam bila preizmučena ići sama dalje. Bila sam osjećajna i osjetljiva, kao i danas. I ne vjerujem ljudima. Možda graničim sa shizofrenijom, ja to ne želim ni znati, ali trudim se biti čovjek i pokušati neke određene ljude usrečiti koliko god mogu. Oni sve to znaju i znaju da sam tzv. gadura, ko šta i ti sama sebe vidiš u zrcalu, ali znaju i to da ne radim sve to toliko namjerno koliko zapravo radim. Takve ljude je teško susrest i nekima je dopizdilo i ja shvačam da toliko ne mogu. Ne mogu iti iz krajnosti u krajnost - moram negdje stati i udomiti se, reklo bi se. Znati ćeš kroz par godina gdje si bila i kako stvari zapravo stoje, ali sada - muzika, knjige, pisanje, priroda, šetnje... pokušavanje uspostavljanje i zadržavanje komunikacije, iako ono tek toliko površne puno je više od pijanih izlazaka, kompliciranje u probleme tipa "želim biti sa tim ili tim tipom" jer te komplikacije.. stara moja, to su užasi nad užasima. Kad dođe nešto ono pravo, osjetit ćeš. Do onda ćeš biti santa leda, ali nije to toliko loše. Nije toliko loše biti "težak" čovjek... tako barem uspostaviš one prave kontakte, prave i duboke poveznice i život. Iako se čini odvratno težak i mučan. undefined
TBC 16.09.2010.// 8 Comm
